14/09/2020
Pre mnogo godina, kada sam bila jos devojcica, cesto sam sedela na sokaku na klupi, ispod duda i mastala o svemu i svacemu,najcesce o tome kako bi izgledao moj zivot kad odrastem.Misli bi letele,mesale se realne i bajkovite price u mojoj glavi, ali bi mi cesto pogled odlutao na oronulu kucu preko p**a nase.Na prozoru bi se svako popodne, oko 17h pojavila prvo jedna baka,uredno zacesljane kose, povezane ispranom, ali cistom maramom.Nakon par minuta bi se iza pojavio deka, sa sesirom na glavi,pa bi se naslonio na prozor pored nje.Svaki put bi se bakino lice u tom trenutku zarumenelo i ozarilo.
Sreca sto su zajedno je bila toliko ocigledna, svaki dan koji provode zajedno jos jedan dar od Boga.Nakon pola sata, uvek isti pokret, bakina ruka bi nezno pomilovala dekin obraz, pa bi nestali sa prozora.Za njih se pricalo da su siromasni,da su vise vremena provodeili sedeci zajedno na prozoru umesto da rade i steknu nesto.
Otisli su zajedno, na neko lepse mesto nakon par godina,brzo,jedan za drugim,kao da i tamo nisu mogli jedno bez drugog.Te godine je iz prozora iznikla divlja ruza i svake godine cvetala od ranog proleca do prve slane.Svojim crvenim cvetovima me je jako podsecala na ljubav izmedju deka Steve i bake Smilje!
Prozor je naslikan kao uspomena na njih i retke ljude koji shvate da materjalne stvari nisu vazne ako nema ljubavi.